Uput kao problem

Iako smo u više navrata želeli da doprinesemo boljem administrativnom uređenju zdravstvenog sistema, Ministarstvo zdravlja nam se uvek nametalo kao naredbodavac, koji kao „veliki brat“ izdaje direktive sa nevidljivih pozicija i sujetno ne podnosi bilo kakav razgovor. Sve to vreme nas ipak drži „na nišanu“ i radi na destrukciji naše organizacije kao eventualnog autoritativnog partnera, koji će uvek da ukaže na nepravilnosti. Njihova borba je vrlo nekorektna i ne libe se da koriste najsurovija sredstva čak i protivzakonita, pokušavajući da nas razbiju spolja i iznutra. Pri tome se služe i jednim od najopasnijih načina – usmeravanjem ljutnje pacijenata na lekare.
Interesantno je da su sredstva informisanja puna ružnih reči za doktore, a niko ne spominje sestre, direktore zdravstvenih ustanova, RZZO koji svakodnevnim direktivama i izmenama propisa zagorčava život svima onima koji se leče i onima koji leče, a Ministar se mršti na svako pitanje koje mu se ne sviđa (a više mu se ne sviđa ama.baš ni jedno), ali zato suvereno ulazi u desetu godinu svoje vladavine, bez nade da će ga neko zameniti.
Do pre petnaestak godina, oni koji su studirali medicinu na Medicinskom fakultetu u Beogradu, mogli su od nekih svojih učitelja da nauče kako da rade profesionalno i primenjuju sve principe humanosti ove važne profesije. Danas toga više nema, jer nema ni primera. Studenti danas vide samo finansijsku pozadinu bavljenja medicinom i profesore koji nemaju milosti ni prema kome, a u tome ih podržava fakultet, ministar i ceo zdravstveni sistem koji je potpuno izmakao kontroli.

Uput postoji odvajkada kao način komunikacije između onog doktora koji je započeo lečenje i i njegovog kolege koji treba da da svoje stručno mišljenje o mogućim daljim dijagnostičkim i terapijskim procedurama koje bi se mogle primeniti radi što efikasnijeg poboljšanja zdravlja i kvaliteta života pacijenta. U te svrhe on piše uputnu dijagnozu ili sumnju, uz naglašene razloge slanja.
Danas uput, ne da nema to značenje, već nema više nikakav smisao, osim pukog birokratskog.
Nepisano je pravilo (!) da pacijent pri svakom pregledu treba da ima novi uput, kao ulaznicu za bioskop, a pri tom je pregled zakazao, kao kontrolu lekar koji radi na sekundarnom ili tercijarnom nivou. Taj papir lekar možda i ne vidi. On se daje sestri na šalteru, koja nema nikakvu etičku, profesionalnu niti moralnu odgovornost a njen postupak prilikom prijema na šalteru ne ulazi ni u kakvu pisanu proceduru. Ovo pacijentima znatno komplikuje lečenje i preglede, u fizičkom i i vremenskom smislu. Druga, važnija strana ovog problema je ta što se doktori u domovima zdravlja srozavaju na nivo pisara, Fond ih opterećuje svojim nesuvislim propisima, a nezadovoljni pacijenti rešenje svih svojih problema vide kroz to parče papira koje ničemu ne služi.
Druga situacija je potpuno obrnuta u svakom smislu. Ovde se izabrani lekar, za koga se pacijent opredelio i kome veruje, pojavljuje kao inicijator konsultativnog pregleda jer na svom nivou zdravstvene zaštite ima određenu vrstu ograničenja za dalje procesuiranje pacijenta. Tada pacijent prolazi kroz posebnu vrstu agonije i suočen je sa svim mogućim problemima zdravstvenog sistema, kao što su: oholost, korupcija, neznanje, liste čekanja, nedostatak sredstava za dijagnostiku i lečenje, lekarskim greškama, gubitkom vremena, nemogućnošću transporta i ko zna čime još. Iako se kao “grešnici” izdvajaju samo doktori, moramo reći da je za ovo jedini krivac Ministarstvo zdravlja, njegova loša i nestručna organizacija, koja samo deklarativno vodi računa o pravima pacijenata a, u stvari krije veoma diskriminišući odnos prema primarnoj zdravstvenoj zaštiti, tj domovima zdravlja i izabranim lekarima.
Što se tiče Zakona o zdravstvenoj zaštiti, on jasno kaže da je svaki lekar dužan da pruži pomoć u hitnim stanjima. Ovo je najveća obaveza, profesionalna i etička.
Zato smatramo da nema opravdanja da se pacijent vrati sa vrata bolnice zato što ona nije dežurna, ili zato što nema uput.
Trudnica mora da se porodi i nema opravdanja da se ona ne primi bez uputa.
Nema opravdanja ni da se traži uput retroaktivno, za pacijenta koji je već ležao u bolnici u koju je primljen kao hitan ili za onoga ko je u bolnici umro. Svaka retroaktivnost u izdavanju uputa povlači moguću odgovornost onoga ko ga je izdao, u vezi sa lečenjem, a i formalno / pravno se kosi sa Ustavom Srbije.
Specijalistički ili bolnički uput, kako se danas koristi, ima samo jedan efekat - da napravi veću konfuziju i situaciju još više komplikuje.
Prema nekim podacima, koje nije moguće proveriti, samo jedna trećina stanovnika Srbije koristi zdravstveni sistem. Ostali idu u privatne ordinacije ili se ne leče uopšte. Međutim, i ovaj mali broj korisnika je “težak” budžetu naše zemlje. A šta bi tek bilo kada bi još toliko ljudi imalo svoje državne doktore?. Sadašnjim nekonfornim sistemom funkcionisanja zdravstva, koga diktira Ministarstvo zdravlja ovo im je onemogućeno!
Pošto se doktori nalaze u nemilosti “velikog brata”, kao i naš sindikat, voleli bismo da ovo pročitaju i pacijenti koji mogu biti ključ rešenja problema zvanog “uput” ali i mnogih drugih koji su proistekli iz nebrige i nestručnog rukovođenja zdravstvom. Jer problem treba sagledati sa svih aspekata i rešavati ga brzo i efikasno, u uslovima života Srbije. Strani modeli ne pomažu.

Bilo-kako bilo, mi druge doktore nemamo!