31.05.2006. CRNA KNJIGA I REKLAMERI LEKOVA
31.05.2006.
Nema dana da se u nekom dnevnom listu ne pojavi novinski tekst o doktorima: tražio pare, ubio, uzeo mito, nije primio pacijenta, primio preko reda, ne radi, zabušava, poslao u privatnu ordinaciju, dao lažno bolovanje, pio kafu pred punom čekaonicom, pa sve do naslova “imamo lekara za ceo Balkan”. Sve ovo liči na neki obračun sa doktorima, u kome oni nemaju šansu da se brane. Ali ko se to sa njima obračunava?
Sindikat lekara i farmaceuta Srbije počeo je da uredno skuplja sve takve članke i da ih beleži u “crnu knjigu” čije su prve stranice skoro otvorene. Ona će se uskoro naći i na sajtu, zajedno sa svim pritužbama na one koji ugrožavaju lekarsku struku.
Ne zameramo mi ni pacijentima ni predstavnicima ovakvog novinarstva, jer znamo da su i jedni i drugi samo upotrebljeni u “ratu” u kom se puca iz sveg raspoloživog oružja. U tom neobjavljenom ratu treba biti mnogo hrabar, pa objaviti istinu ili biti potpuno beskrupulozan, uplašen i bez ukusa, pa stalno objavljivati takve članke koji izazivaju gnušanje i ostavljaju bljutav ukus.
Čini nam se da su ipak najviše na meti doktori opšte medicine koji rade u domovima zdravlja. A zamera im se čak i to da idu na stručne konferencije, jer, navodno, šuruju sa farmaceutskim kućama. Moramo reći da lekari moraju da posećuju konferencije, seminare i predavanja, jer su obavezni da se stručno usavršavaju radi sticanja i potvrđivanja licence, kao i zbog sticanja saznanja u okviru permanentne edukacije što treba da im pomognu u lečenju i informisanju pacijenata. Farmaceutske kuće su mnogo pomogle u tom usavršavanju, jer su pre svega platile profesorima našeg univerziteta da spreme i održavaju takva predavanja, kao i da doktorima iz primarne zdravstvene zaštite napišu vodiče dobre prakse kao preporuke za jedinstveni put u dijagnostiku i terapiju različitih grupa bolesti. Mnogi naši profesori i akademici bili su gosti farmaceutskih kuća u inostranstvu, pa su tako našoj medicini otvorena vrata prema svetu. Svako iskustvo u nauci, bilo teorijsko ili praktično, veoma je dragoceno za zdravlje nacije, pa svaku akciju u cilju sticanja znanja treba pozdraviti. Čak je i po zakonu, poslodavac dužan da to obezbedi zaposlenima u propisanom vremenskom trajanju.
Za gužve ispred ordinacija se, svakako ne mogu optužiti lekari nad kojima se vrši administrativno nasilje i kojima je zdravlje u širem smislu veoma ugroženo zbog stalnog opterećivanja dodatnim standardima i merama izvršenja. Pacijenti koji su orijentisani na svog lekara odlično znaju da on nije potrošna roba i da im on nije neprijatelj, kao što neko stalno želi da predstavi, već se zajedno nalaze na istim mukama.
Pored svega toga, najveće poniženje koje lekari doživljavaju jeste njihova plata. Napominjemo da je SLFS organizovao štrajk doktora koji je trajao od oktobra 2003. do juna 2004. godine kada je sklopljen usmeni dogovor sa Vladom o povećanju odnosa koeficijenata u zdravstvu 1:4 (sa tendencijom porasta tog odnosa). Vlada to svoje obećanje dato doktorima nije ispoštovala. Tek od aprila 2006. god (dve godine nakon obećanja) važi uredba po kojoj je odnos izmedju plate spremačice i magistra (primarijusa) 1:4 (mnogi su u međuvremenu otišli u penziju i dobijaju bednu naknadu za život).
Tako umorni, iscrpljeni od nemaštine, kada smo prošli bombardovanje, poplave, epidemije tuberkuloze, gripa i karantinskih bolesti, postali smo prekobrojni, bolesniji od naših pacijenata, bez iluzija o mogućnosti da našoj deci i sebi obezbedimo bolju budućnost i perspektivu. Kome je potrebna takva slika doktora i ko insistira na takvom stanju?
Nema dana da se u nekom dnevnom listu ne pojavi novinski tekst o doktorima: tražio pare, ubio, uzeo mito, nije primio pacijenta, primio preko reda, ne radi, zabušava, poslao u privatnu ordinaciju, dao lažno bolovanje, pio kafu pred punom čekaonicom, pa sve do naslova “imamo lekara za ceo Balkan”. Sve ovo liči na neki obračun sa doktorima, u kome oni nemaju šansu da se brane. Ali ko se to sa njima obračunava?
Sindikat lekara i farmaceuta Srbije počeo je da uredno skuplja sve takve članke i da ih beleži u “crnu knjigu” čije su prve stranice skoro otvorene. Ona će se uskoro naći i na sajtu, zajedno sa svim pritužbama na one koji ugrožavaju lekarsku struku.
Ne zameramo mi ni pacijentima ni predstavnicima ovakvog novinarstva, jer znamo da su i jedni i drugi samo upotrebljeni u “ratu” u kom se puca iz sveg raspoloživog oružja. U tom neobjavljenom ratu treba biti mnogo hrabar, pa objaviti istinu ili biti potpuno beskrupulozan, uplašen i bez ukusa, pa stalno objavljivati takve članke koji izazivaju gnušanje i ostavljaju bljutav ukus.
Čini nam se da su ipak najviše na meti doktori opšte medicine koji rade u domovima zdravlja. A zamera im se čak i to da idu na stručne konferencije, jer, navodno, šuruju sa farmaceutskim kućama. Moramo reći da lekari moraju da posećuju konferencije, seminare i predavanja, jer su obavezni da se stručno usavršavaju radi sticanja i potvrđivanja licence, kao i zbog sticanja saznanja u okviru permanentne edukacije što treba da im pomognu u lečenju i informisanju pacijenata. Farmaceutske kuće su mnogo pomogle u tom usavršavanju, jer su pre svega platile profesorima našeg univerziteta da spreme i održavaju takva predavanja, kao i da doktorima iz primarne zdravstvene zaštite napišu vodiče dobre prakse kao preporuke za jedinstveni put u dijagnostiku i terapiju različitih grupa bolesti. Mnogi naši profesori i akademici bili su gosti farmaceutskih kuća u inostranstvu, pa su tako našoj medicini otvorena vrata prema svetu. Svako iskustvo u nauci, bilo teorijsko ili praktično, veoma je dragoceno za zdravlje nacije, pa svaku akciju u cilju sticanja znanja treba pozdraviti. Čak je i po zakonu, poslodavac dužan da to obezbedi zaposlenima u propisanom vremenskom trajanju.
Za gužve ispred ordinacija se, svakako ne mogu optužiti lekari nad kojima se vrši administrativno nasilje i kojima je zdravlje u širem smislu veoma ugroženo zbog stalnog opterećivanja dodatnim standardima i merama izvršenja. Pacijenti koji su orijentisani na svog lekara odlično znaju da on nije potrošna roba i da im on nije neprijatelj, kao što neko stalno želi da predstavi, već se zajedno nalaze na istim mukama.
Pored svega toga, najveće poniženje koje lekari doživljavaju jeste njihova plata. Napominjemo da je SLFS organizovao štrajk doktora koji je trajao od oktobra 2003. do juna 2004. godine kada je sklopljen usmeni dogovor sa Vladom o povećanju odnosa koeficijenata u zdravstvu 1:4 (sa tendencijom porasta tog odnosa). Vlada to svoje obećanje dato doktorima nije ispoštovala. Tek od aprila 2006. god (dve godine nakon obećanja) važi uredba po kojoj je odnos izmedju plate spremačice i magistra (primarijusa) 1:4 (mnogi su u međuvremenu otišli u penziju i dobijaju bednu naknadu za život).
Tako umorni, iscrpljeni od nemaštine, kada smo prošli bombardovanje, poplave, epidemije tuberkuloze, gripa i karantinskih bolesti, postali smo prekobrojni, bolesniji od naših pacijenata, bez iluzija o mogućnosti da našoj deci i sebi obezbedimo bolju budućnost i perspektivu. Kome je potrebna takva slika doktora i ko insistira na takvom stanju?