12.05.2006. PRAVILNIK O BOLOVANJIMA
14.05.2006.
PRAVILNIK O BOLOVANJIMA
Kao i sve ostalo što se odnosi na struku, iz sredstava javnog informisanja saznajemo da se spremaju nekakvi “pravilnici o bolovanjima".
Tim povodom naš ministar Milosavljević kaže da "ne postoji zemlja koja je toliko široke ruke kod davanja bolovanja kao što smo mi"
U startu, moramo da damo neka objašnjenja, njemu i pacijentima. Bolovanje se ne daje niti se uzima. Bolovanje je pojam koji označava vremenski period u kom pacijent nije bio sposoban za posao zbog bolesti. Doznaka koju piše njegov ordinirajući lekar samo je potvrda da je on u tom periodu bio bolestan, nije nikakav ček niti papir od vrednosti. Zakon dozvoljava pacijentu da odsustvuje sa posla dok je bolestan i to mu pravo niko ne može oduzeti.
Različiti ljudi imaju različite sposobnosti podnošenja bolesti, pa je nesposobnost za rad svakako subjektivan osećaj. Zato se dužina trajanja te nesposobnosti ne može nikada unapred odrediti, naročito ako se uzmu u obzir brojne komplikacije i okolnosti koje mogu da potenciraju neki sasvim jednostavan poremećaj zdravlja.
Bolovanje do trideset dana plaća poslodavac (u poslednje vreme vrlo često se pacijentu to ne plati uopšte kad su u pitanju privatni poslodavci). Bolovanja preko trideset dana opterećuju budžet republičkog zdravstvenog fonda, pa su zato u njihova rešavanja uključene lekarske komisije. Međutim i sam zakon o zdravstvenom osiguranju je poskupeo ovu stavku budžeta time što je odredio da pacijent mora biti obradjen i poslat na invalidsku komisiju najdalje za šest meseci, ukoliko za to vreme ne postane sposoban za rad (a to se uglavnom odnosi na neke teške prelome sa neophodnom rehabilitacijom, psihoze sa dugim periodima egzacerbacije, stanja posle velikih operativnih zahvata i reoperacija, periodi obnavljanih hemio i zračnih terapija i slično). Obrada i priprema pacijenta za invalidsku komisiju, opet, zahteva ponovno slanje pacijenata na dodatne dijagnostičke preglede i procedure (što takođe košta), a pošto je objektivno kratak period za izlečenje takvih stanja. invalidska komisija donosi rešenje da se ne može doneti definitivan sud o preostaloj radnoj sposobnosti jer «lečenje nije završeno». Ako se ne završi ni posle sledećih šest meseci, procedura se ponavlja čime se iz statističkih izveštaja invalidskih komisija stiče utisak da se veliki broj pacijenata njima šalje neopravdano.
Postavljamo pitanje novinarima (pošto ministar i direktorka fonda sa nama ne razgovaraju i ne obaveštavaju nas ni o čemu) kako će novi pravilnik o bolovanjima rešiti ovaj problem i zašto je najavljen kao način da se spreče lažna bolovanja?
Mišljenja smo da treba raditi na unapređenju uslova rada i svakom zaposlenom omogućiti uslove za odmor i pristojan život, kao i vreme za rešavanje nekih porodičnih i ostalih problema, a ne proganjati i pritiskati doktore. Ako se neko bavi kriminalnim radnjama i time krši etičke principe na štetu pacijenata, slučaj treba razmotriti, ali se lekari ne smeju javno omalovažavati.
PRAVILNIK O BOLOVANJIMA
Kao i sve ostalo što se odnosi na struku, iz sredstava javnog informisanja saznajemo da se spremaju nekakvi “pravilnici o bolovanjima".
Tim povodom naš ministar Milosavljević kaže da "ne postoji zemlja koja je toliko široke ruke kod davanja bolovanja kao što smo mi"
U startu, moramo da damo neka objašnjenja, njemu i pacijentima. Bolovanje se ne daje niti se uzima. Bolovanje je pojam koji označava vremenski period u kom pacijent nije bio sposoban za posao zbog bolesti. Doznaka koju piše njegov ordinirajući lekar samo je potvrda da je on u tom periodu bio bolestan, nije nikakav ček niti papir od vrednosti. Zakon dozvoljava pacijentu da odsustvuje sa posla dok je bolestan i to mu pravo niko ne može oduzeti.
Različiti ljudi imaju različite sposobnosti podnošenja bolesti, pa je nesposobnost za rad svakako subjektivan osećaj. Zato se dužina trajanja te nesposobnosti ne može nikada unapred odrediti, naročito ako se uzmu u obzir brojne komplikacije i okolnosti koje mogu da potenciraju neki sasvim jednostavan poremećaj zdravlja.
Bolovanje do trideset dana plaća poslodavac (u poslednje vreme vrlo često se pacijentu to ne plati uopšte kad su u pitanju privatni poslodavci). Bolovanja preko trideset dana opterećuju budžet republičkog zdravstvenog fonda, pa su zato u njihova rešavanja uključene lekarske komisije. Međutim i sam zakon o zdravstvenom osiguranju je poskupeo ovu stavku budžeta time što je odredio da pacijent mora biti obradjen i poslat na invalidsku komisiju najdalje za šest meseci, ukoliko za to vreme ne postane sposoban za rad (a to se uglavnom odnosi na neke teške prelome sa neophodnom rehabilitacijom, psihoze sa dugim periodima egzacerbacije, stanja posle velikih operativnih zahvata i reoperacija, periodi obnavljanih hemio i zračnih terapija i slično). Obrada i priprema pacijenta za invalidsku komisiju, opet, zahteva ponovno slanje pacijenata na dodatne dijagnostičke preglede i procedure (što takođe košta), a pošto je objektivno kratak period za izlečenje takvih stanja. invalidska komisija donosi rešenje da se ne može doneti definitivan sud o preostaloj radnoj sposobnosti jer «lečenje nije završeno». Ako se ne završi ni posle sledećih šest meseci, procedura se ponavlja čime se iz statističkih izveštaja invalidskih komisija stiče utisak da se veliki broj pacijenata njima šalje neopravdano.
Postavljamo pitanje novinarima (pošto ministar i direktorka fonda sa nama ne razgovaraju i ne obaveštavaju nas ni o čemu) kako će novi pravilnik o bolovanjima rešiti ovaj problem i zašto je najavljen kao način da se spreče lažna bolovanja?
Mišljenja smo da treba raditi na unapređenju uslova rada i svakom zaposlenom omogućiti uslove za odmor i pristojan život, kao i vreme za rešavanje nekih porodičnih i ostalih problema, a ne proganjati i pritiskati doktore. Ako se neko bavi kriminalnim radnjama i time krši etičke principe na štetu pacijenata, slučaj treba razmotriti, ali se lekari ne smeju javno omalovažavati.